Ma kolike godine progovarale iz tih šara, pojedina vezilja morala je da prođe svoje lične stvaralačke radosti i bolove dok ih je složila i "pokitila". Ona možda nije spavala dok nije sve to složila baš onako na rukavu, a onako na grudima. Možda se molila i postila, mučila se i tražila. Nešto je preuzela i kopirala, nešto je i samo izlazilo iz ruke... Čitava skala njenih osećanja, od sujetnog nagona za kićenjem i lepotom, za dopadanjem i osvajanjem, erotskih impulsa, strasti i temperamenta, pa sve do onde gde počinje mistični strah pred višim silama, odbrana od zlih očiju i uroka i težnja za simbolskim izražajem najskrovitijih želja - čitava ta skala progovara iz jedne jedine ornamentske kompozicije.
Iz svakodnevne upotrebe, narodna nošnja je izašla iz upotreba već krajem XIX veka i to prvo kod Srba. No jedan deo ženske narodne nošnje — oglavlje — kapa zlatara sa dve duge trake ukrašene kamenčićima, biserima i šljokicama sačuvao se kao znak prestiža do kraja prve decenije XX veka. Nosile su je neveste i tek udate žene iz imućnijih paorskih kuća. Nju je za venčanje nabavljala mladoženjina kuća. U celom Banatu bilo je dosta vezilja koje su svoj rad naplačivale u žitu ili novcu. Najtraženija među veziljama bila je Kata Lončarski zvana Zlatarka iz Melenaca čije su dve kćerke takođe bile vešte vezilje. Kata, po kojoj je porodica Lončarski dobila nadimak (špic name) Zlatarov je 1884. godine dobila nagradu I reda u Novom Sadu i u Budimpešti 1896 godine za odevne rukotvorine izvezene zlatnom žicom. Na ručnim radovima iz ovih krajeva koji su ukrašavali različite odevne predmete i predmete za pokućstvo, uglavnom su za ornamentiku korišćeni različiti floralni motivi. Cvetovi različitih veličina i uglavnom svetlih i punih boja (uticaj baroka), uklopljeni su u određeni ornamentalni oblik. BANATSKA NOŠNJA — Osnovu banatske nošnje čine košulja i "gaće" ili čakšire i njen kroj, materijal i tehnika izrade prastarog je slovenskog porekla. Nazivi: platno, sukno, tkanje, rubača, rub nalaze se u svim slovenskim jezicima, dakle praslovenskog su porekla. Isto tako i nazivi: nogavice, ručnik, opanci, plašt, vuna, gaće... Već sam materijal (lan, konoplja) i način izrade upućuje da je ta odeća postala nošnja ratara. To je osnova banatske nošnje i u tom čistom obliku ona je panonsko-skitskog tipa, dok zlatni vez koji se pojavljuje na pregačama i jeleku ženske nošnje upućuje na orjentalni uticaj. Stara srpska nošnja u Vojvodini formirana je tokom dugog vremenskom perioda, te u svojim odlikama sadrži tragove minulih epoha, kao i tragove primljenih uticaja drugih naroda sa kojima su Srbi živeli u etnički mešovitim naseljima. Sve vrste muzike, zabavna, narodna i ozbiljna, bez obzira na svoje različite estetske vrednosti, svaka na svoj način, utiču na formiranje muzičke kulture jedne društvene sredine. Muzičko stvaralaštvo je imalo, a ima i danas, važnu kulturno-estetsku ulogu u razvoju opšte kulture u Vojvodini. Srpsko narodno pozorište je najstariji profesionalni teatar u Srba. Osnovano je 1861. godine u Novom Sadu i od onda neprestano funkcioniše. Nova zgrada, belo mermerno zdanje u centru Novog Sada, na Pozorišnom Trgu, se prostire na preko 20 000 kvadratnih metara i ima najveću pozorišnu scenu u Srbiji i Crnoj Gori. Poseduje tri scene, Veliku scenu »Jovan Đorđević« sa 940 mesta, Malu scenu »Pera Dobrinović« sa 373 mesta i Kamernu scenu. Opremljena je sa probnim salama za hor i orkestar, baletskom salom i velikim brojem scensko-tehničkih radionica.
Na teritoriji Vojvodine nalazi se mnogo pozorista . Pozorista su jako uspesna. Sastoje se od jako dobrih glumaca.
Najpoznatija pozorista su u Novom Sadu , Subotici , Vrscu...........Prvo pozoriste u Vojvodini osnovano je 1861 u Novom Sadu. Likovna umetnost na prostoru koji obuhvata današnja Vojvodina datira još iz antičkih vremena, tačnije iz 3. i 4. veka naše ere. Najveću umetničku vrednost imaju fragmenti mozaika i fresaka pronađenih u ostacima antičkog grada Sirmijuma u Sremskoj Mitrovici. Logična posledica, u raznovrsnosti stvaralaštva vojvođanskih umetnika, je osnivanje dva značajna umetnička udruženja: Udruženja likovnih umetnika Vojvodine i Udruženja likovnih umetnika i primenjenih umetnosti i dizajnera Vojvodine koja razvijaju veoma živu izložbenu delatnost. Isto tako dolazi do osnivanja likovnih odeljenja u kompleksnim muzejima kao što su Galerija Matice srpske koja prikuplja dela savremenih autora za buduću galeriju savremene umetnosti. Zatim, posle otvaranja Galerije slika Sava Šumanović u Šidu, otvara se Spomen zbirka Pavla Beljanskog u Novom Sadu, Galerija Milan Konjović u Somboru, Galerija Lazar Vozarević u Sremskoj Mitrovici, Poklon zbirka Rajka Mamuzića u Novom Sadu, Galerija savremene likovne umetnosti u Novom Sadu, Galerija naivnih umetnika u Šidu i Kovačici, Foto galerija u Novom Sadu itd. Ustanovljavaju se i stalne likovne manifestacije kao što su: Likovna jesen u Somboru sa trijenalom jugoslovenskog crteža, Likovni susret u Subotici, Novosadski salon, Sremskomitrovački salon, Oktobarski salon u Pančevu i znatan broj drugih izložbenih galerija i salona. Sve ove manifestacije galerijsko – muzejske delatnosti praćene su i savremeno urađenim i dizajniranim katalozima izložbi. POZNATI SLIKAR DJURA JAKSIC
Kinematografiju Vojvodine čini: snimanje, distribucija i prikazivanje filmova, obrazovanje u oblasti filmske umetnosti, čuvanje kinotečke građe, filmski festivali i izdavačka delatnost u vezi sa filmom. Filmska proizvodnja u Vojvodini javlja se istovremeno sa njenim počecima u svetu, krajem XIX veka. Prve filmove snimili su entuzijasti ALEKSANDAR LIFKA i ERNST BOŠNJAK Najveći stvaralački uzlet, filmska produkcija Vojvodine je doživela tokom šezdesetih godina, kada se osnivaju velike filmske kuće ("Neoplanta film" - kasnije "Tera film" u Novom Sadu, "Pan film" iz Pančeva), koje uz pomoć države i povoljne stvaralačke klime snimaju značajna filmska ostvarenja, učestvuju u domaćim i međunarodnim koprodukcijama, na brojnim festivalima. Izuzetnu ulogu u razvoju kinematografije imali su filmski autori, čija su dela postala sastavnim delom evropske kinematografije: ŽELIMIR ŽILNIK, MIROSLAV ANTIĆ, KAROL VICEK, DUŠAN MAKAVEJEV, BRANKO MILOŠEVIĆ, PRVOSLAV MARIĆ, BORO DRAŠKOVIĆ i drugi. Neki od najvažnijih dugometražnih igranih filmova snimljenih u Vojvodini, u produkciji ili koprodukciji filmskih kuća iz Vojvodine su Tako se kalio čelik, Želimira Žilnika (1988) - Tera film, Sabirni centar, Gorana Markovića (1989) - Tera film, Granica, Zorana Maširevića (1990) - Tera film, Tito i ja, Gorana Markovića (1992) - Tera film, Jevreji dolaze, Prvoslava Marića (1992) - Ikar film, Doručak sa đavolom, Miroslav Antić (1971), Neoplanta film, Veliki transport, Veljko Bulajić. Kinoteka Vojvodine Formirana je 1985. godine. Kinotečki materijal čini 264 filmska naslova: 14 dugometražnih filmova, 214 kratkometražnih, 25 animiranih i 11 naslova dokumentacije i preko 500 naslova televizijske produkcije. Vojvodina ima bogatu kulturnu tradiciju i vredno nasledje, koje su bogatili svi narodi i narodnosti ovog podrucja. Stanovnistvo koje se tokom vekova ovamo doseljavalo donosilo je, stvaralo i reprodukovalo elemente sopstvene kulture, ali je i primalo tekovine drugih naroda. Vojvodina se po svom polozaju nasla na rubu dveju civilizacija, zapadne i orijentalne - ipak, srednjoevropska kultura dala je osnovni pecat drustvenom zivotu.
|