U antropogene turističke vrednosti spadaju umetnička ostvarenja, etnografske vrednosti i gradovi. Na ovom mestu pominjemo samo one najpoznatije:
0 Comments
У Војводини је школски систем веома развијен и састоји се од мреже:
предшколских установа; основних школа (539), у којима се настава држи и на језицима националних мањина; средњих школа (110), на којима је омогућена и настава на језицима националних мањина; Новосадског Универзитета, са 13 факултета, на којима се настава обавља и на језицима националних мањина. Pedagoški fakultet u Somboru je državni fakultet koji radi u sastavu Univerziteta u Novom Sadu. Osnovan je 1778. godine kao škola za učitelje. Pedagoški fakultet u Somboru ima akreditovane osnovne, master i doktorske studije. Ova ustanova konstantno teži unapređenju uslova nastave i uvođenju savremene obrazovne tehnologije.
Zrenjanin započeo je sa radom kao Pedagoško-tehnički fakultet koji je osnovan 1974. godine, kao visokoobrazovna naučna organizacija za školovanje kadrova za politehničko obrazovanje i vaspitanje. Tokom 1979. godine Fakultet je proširio delatnost i na obrazovanje informatičara - profesora informatike. Izvršeno je udruživanje Pedagoško-tehničkog fakulteta sa Višom tehničkom školom iz Zrenjanina pod imenom Tehnički fakultet "Mihajlo Pupin". U okviru novoosnovanog Fakulteta formirani su: Institut za politehniku, Institut za mašinstvo i Tehnološki odsek.
Univerzitet u Novom Sadu je univerzitet smešten u Novom Sadu. Osnovan je 28. juna 1960. Danas se sastoji iz 14 fakulteta smeštenih u četiri velika grada Autonomne pokrajine Vojvodine: Novom Sadu, Subotici, Zrenjaninu i Somboru. Univerzitet u Novom sadu je drugi po veličini među šest državnih univerziteta u Srbiji. Univerzitet u Novom Sadu je univerzitet smešten u Novom Sadu. Osnovan je 28. juna 1960. Danas se sastoji iz 14 fakulteta smeštenih u četiri velika grada Autonomne pokrajine Vojvodine: Novom Sadu, Subotici, Zrenjaninu i Somboru. Univerzitet u Novom sadu je drugi po veličini među šest državnih univerziteta u Srbiji. Univerzitet u Novom Sadu je jedini državni univerzitet na teritoriji AP Vojvodine. To je najviša obrazovna, naučna i umetnička ustanova na kojoj se stiče visoko obrazovanje. U sastavu Novosadskog univerziteta postoji 14 fakulteta iz svih obrazovno-naučnih i obrazovno-umetničkih polja, od kojih devet ima sedište u Novom Sadu, a 7 fakulteta je smešteno u univerzitetskom parku – Filozofski, Poljoprivredni, Tehnološki, Pravni, Fakultet tehničkih nauka, Prirodno-matematički, kao i Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja. Medicinski fakultet se nalazi u krugu Kliničkog centra, dok je Akademija umetnosti smeštena na Petrovaradinskoj tvrđavi. Takođe, postoji pet fakulteta koji pripadaju Univerzitetu u Novom Sadu, a čije sedište nije u ovom gradu – Ekonomski fakultet, Građevinski fakultet i Učiteljski fakultet na mađarskom nastavnom jeziku imaju sedište u Subotici, Tehnički fakultet „Mihajlo Pupin“ u Zrenjaninu, a Pedagoški fakultet u Somboru.
Bećarac je oblik narodne pesme poreklom iz ruralne Slavonije, odakle se njegova popularnost proširila do južne Mađarske i širom Vojvodine. U obliku je dvostih koji se sastoji od dva deseterca čije se zadnje reči rimuju. 2011. UNESCO je upisao bećarac u svoj popis nematerijalne kulturne baštine čovečanstva
Ma kolike godine progovarale iz tih šara, pojedina vezilja morala je da prođe svoje lične stvaralačke radosti i bolove dok ih je složila i "pokitila". Ona možda nije spavala dok nije sve to složila baš onako na rukavu, a onako na grudima. Možda se molila i postila, mučila se i tražila. Nešto je preuzela i kopirala, nešto je i samo izlazilo iz ruke... Čitava skala njenih osećanja, od sujetnog nagona za kićenjem i lepotom, za dopadanjem i osvajanjem, erotskih impulsa, strasti i temperamenta, pa sve do onde gde počinje mistični strah pred višim silama, odbrana od zlih očiju i uroka i težnja za simbolskim izražajem najskrovitijih želja - čitava ta skala progovara iz jedne jedine ornamentske kompozicije.
Iz svakodnevne upotrebe, narodna nošnja je izašla iz upotreba već krajem XIX veka i to prvo kod Srba. No jedan deo ženske narodne nošnje — oglavlje — kapa zlatara sa dve duge trake ukrašene kamenčićima, biserima i šljokicama sačuvao se kao znak prestiža do kraja prve decenije XX veka. Nosile su je neveste i tek udate žene iz imućnijih paorskih kuća. Nju je za venčanje nabavljala mladoženjina kuća. U celom Banatu bilo je dosta vezilja koje su svoj rad naplačivale u žitu ili novcu. Najtraženija među veziljama bila je Kata Lončarski zvana Zlatarka iz Melenaca čije su dve kćerke takođe bile vešte vezilje. Kata, po kojoj je porodica Lončarski dobila nadimak (špic name) Zlatarov je 1884. godine dobila nagradu I reda u Novom Sadu i u Budimpešti 1896 godine za odevne rukotvorine izvezene zlatnom žicom. Na ručnim radovima iz ovih krajeva koji su ukrašavali različite odevne predmete i predmete za pokućstvo, uglavnom su za ornamentiku korišćeni različiti floralni motivi. Cvetovi različitih veličina i uglavnom svetlih i punih boja (uticaj baroka), uklopljeni su u određeni ornamentalni oblik. BANATSKA NOŠNJA — Osnovu banatske nošnje čine košulja i "gaće" ili čakšire i njen kroj, materijal i tehnika izrade prastarog je slovenskog porekla. Nazivi: platno, sukno, tkanje, rubača, rub nalaze se u svim slovenskim jezicima, dakle praslovenskog su porekla. Isto tako i nazivi: nogavice, ručnik, opanci, plašt, vuna, gaće... Već sam materijal (lan, konoplja) i način izrade upućuje da je ta odeća postala nošnja ratara. To je osnova banatske nošnje i u tom čistom obliku ona je panonsko-skitskog tipa, dok zlatni vez koji se pojavljuje na pregačama i jeleku ženske nošnje upućuje na orjentalni uticaj. Stara srpska nošnja u Vojvodini formirana je tokom dugog vremenskom perioda, te u svojim odlikama sadrži tragove minulih epoha, kao i tragove primljenih uticaja drugih naroda sa kojima su Srbi živeli u etnički mešovitim naseljima. |