Ma kolike godine progovarale iz tih šara, pojedina vezilja morala je da prođe svoje lične stvaralačke radosti i bolove dok ih je složila i "pokitila". Ona možda nije spavala dok nije sve to složila baš onako na rukavu, a onako na grudima. Možda se molila i postila, mučila se i tražila. Nešto je preuzela i kopirala, nešto je i samo izlazilo iz ruke... Čitava skala njenih osećanja, od sujetnog nagona za kićenjem i lepotom, za dopadanjem i osvajanjem, erotskih impulsa, strasti i temperamenta, pa sve do onde gde počinje mistični strah pred višim silama, odbrana od zlih očiju i uroka i težnja za simbolskim izražajem najskrovitijih želja - čitava ta skala progovara iz jedne jedine ornamentske kompozicije.